Svjedočanstva

Paule Barges o Simonu Burgaru

Avant-le-choc-1971-40F

Paule Barges, listopad 1976., u knjižici uz izložbu (posthumno) u Transposition, Pariz:

Ovo slikarstvo je uprizorenje: platna se nižu, nadovezuju poput prizora neke tragedije, činova nekog baleta. Svijet je istovremeno pod, strop, on je dekor.

Već na prvim slikama, muškarac – sâm – igra sve uloge. Često ležeći, oslanjajući se na nevidljive štake samoće, prkosi svijetu snažnih boja i s njime se suočava: « Gdje sam to ja? ». Pitanje nas potresa, muškarčeva stasitost izaziva u nama nelagodu. Ne izražava li, možda, slikar, na tim prvim slikama, nostalgiju za nekim prošlim vremenom, ambiciju za nekom individualnom svemoći? Pitamo se o nužnosti takvog pothvata. Istodobno smo izvučeni iz vlastite letargije. Pred nama je čovjek koji nam priča o svojim odnosima sa svijetom.

I tada se prisjetimo da se Simon naprasno odvojio od svojih planina, svojih rijeka, svojega sela, dakle svoga djetinjstva (ili da je možda bio odvojen) i postao, baš poput lika sa svojih prvih slika, zajedno s milijunima suvremenika, lutajući putnik. Od tog trenutka slike promatramo drugim očima.

Iz usta naslikanog čovjeka ne izlazi nikakva jadikovka, tjeskoba koju pronose velike tamne mrlje opkoljava ga, zatvara.

Simon seli u Normandiju, potom u Pariz. Dekor na njegovim slikama mijenja se – pojavljuju se vertikalne linije.

Radeći na arhitekturi svojih slika Simon započinje borbu s kaosom, s istovremeno nametnutom i žuđenom samoćom, sa sobom samim.

Pravi reda u dekoru, smanjuje mrlje neobičnih kontura, čisti teren od šikara – svaka slika govori o pokušaju organizacije – horizontalne linije tu i tamo prekidaju okomite, pojavljuju se krugovi – često oblaci – presječeni po sredini.

Riječ je o sintezi i analizi, o dekompoziciji, o komadanju. Platna se pune uvijek nagim likovima – tijelima koja se promatraju, začuđena što su ondje, koja jedna drugima prkose ili jedna za druge izvode predstavu – u drugom smo činu baleta-tragedije.

Neki likovi – neprijatelji – preobražavaju se u suučesnike, pa zatim u prijatelje – osjećamo da i mi postajemo suučesnici, prijatelji, stupamo na pozornicu. Evo koje se uzde usuđuje takvima afirmirati – uspostavlja se vladavina žene, vladavina prekarna, krhka, upitna – žena se prikazuje kao ona koja može voljenog muškarca zatvoriti u zatvor sigurnosti, kao ona koja zna pomiriti posvađanu braću, no je li mirenje ono što je poželjno? Pitanje se postavlja na nekoliko slika, vidimo da je lik koji to propituje dvojnik muškarca koji je u paru.

Kakva je samo promjena vidljiva između lika s prvih radova, između onoga što smo kod njega mogli pripisivati nostalgiji, traganju za individualnom svemoći, i ovih likova iz drugog i trećeg čina. Ovi tu su razlomljeni, podijeljeni, svjesni, zadovoljni tim razlamanjem, tom podjelom, gledaju druge, prihvaćaju njihove razlike. Slikar ih prikazuje kao plamenove: igra njihovih oblina, njihovog isprepletanja, njihove vitalnosti govori o sreći prihvaćenog razlamanja – dominiraju žute, narančaste i crvene nijanse u kontrastu s plavom – ali stopala tih likova-plamenova stoje u praznome. Odsustvo poda, bijele nijanse što se provlače između boja upozoravaju ih na opasnost od isprazne i licemjerne harmonije, naglašavaju da je fizičko nestajanje čovjeka i djela neminovno.

I dok se odigrava svojevrsna opera-balet-tragedija, vraća nam se sjećanje, okus starih stvari, iznad sebe osjećamo vjetrove stranih utjecaja. Muškarci i žene zajedno odlaze na sajam, jedni druge gledaju dok se vole, vole se, odbacuju, izazivaju, njihove glave, njihove ruke postaju majmunske, osmijesi prosti, bufonski – djelo napreduje, teatralno, dvoznačno, pripravno na preobražaje – ispituje krhkost para koji reflektira vlastitu krhkost, nužnost para koji reflektira vlastitu nužnost, para koji se istovremeno suprotstavlja djelu, para i djela koji čovjeka izoliraju od života, tog života koji bježi – tjeskoba je totalna, ali pod kontrolom, sukobljavanje svakodnevno. Tvrde linije međutim nestaju, ocrtava se svojevrsna osmoza između svijeta i ljudi.

Simon se naglo razbolijeva – valja mu požuriti, promijeniti ritam – tek smo na početku četvrtog čina – opera se pretvara u komornu glazbu – boje i obline svjedoče o ljubavi za zemljom, o privrženosti bićima, o vjeri u prijateljstvo, o sreći voljenja, o tuzi odlaska – tuzi nedovršena djela – o životu koji će se nastaviti.

Peti čin neće biti napisan – zamišljamo ga.  

— Paule Barges, listopad 1976.

1974-Sans-titre-1974--15F